ECO
Sada znam da širim krila.
Dotaknuti zemlju više neću.
Dok letim, smijem se i
smijat ću se,
sve dok me ne bude.
Svi ljudi su drveća za sebe.
Samo im se ponekad
krošnje dotaknu.
Dotaknu i otkriju kakvi su
uistinu njihovi vršci prstiju.
Rastemo skupa kako srasli bismo odvojeno.
Tek kada se izgubimo, mi lutamo i tražimo,
zbog sebe, za tebe mi se borimo.
Sada znam da širim krila.
Dotaknuti zemlju više neću.
Dok letim, smijem se i
smijat ću se,
sve dok me ne bude.
Kroz krošnje lagano kroče,
dodiruju se zrake sunčane.
Trče i plešu, prate vjetrove,
smiju se dok govore,
svoje tajne nestašne.
Kiša smoči nas dok ispod nje se njišemo,
kako i nećemo kada dodir tražimo.
Uspjeh naći ćemo
samo ako kažemo
kako umrijeti nikada nećemo.
Sada znam da širim krila.
Dotaknuti zemlju više neću.
Dok letim, smijem se i
smijat ću se,
sve dok me ne bude.
Rain Bordo 