MONODRAMA: POČETAK
LUCY: Bila sam izgubljena fraza u galeriji usamljenosti sve dok me ti nisi našao i naglas me pročitao. Slogovi koje spajaš u stihove mene nadopunjuju i vjeru naglašavaju. Ti si bio onaj kojega sam čekala dok sam se molila i pisma pisala. Još vjerujem u pisanu riječ, vjetar u kosi i ljubavni let. Ne zavaravam se, ali znam da vječnost je naša igra. Njoj pripadamo dok se smijemo, skačemo i plačemo. Ti si moj heroj dok gledam zalazak i skupa sa suncem tonem u san. Nisam najbolji primjer uspjeha, ali uz tebe ljubav me ispunjava i to me usrećuje jer ja živim za tebe. Ljubavi, volim te.
A on joj odgovara:
JAMES: Pred očima tvojim se lomim i uzdižem, brišem suze i govorim: „Dušo, vjeruj mi kada kažem; slomljen jedino sam ispunjen. Teturam kroz život pokidan kao prazno platno bez boje i krivo satkan, jer moje boje srce ne poznaje, ali trudi se, trudi, da bude što šarenije. Izgubljena sam fraza u galeriji srama bez stila za smisao što nas čini, no ipak krojim sudbinu i nisam za skrivanja. Pogled kao puknuti porculan krije iza sebe bijeg, ljubav, sreću stvara, ali nisam čist i ja sam slijep.”
I publika poludi!
Svi plješću.
Meni su suze radosne na obrazu. Govorim ljudima: „Hvala, niste trebali“. Ljudi mi odgovaraju: „Ništa, ništa“.
Ah. Fiktivno, a ipak u srcu.
Vidim da sam poludio.
Ovo više nema smisla.
…ljubav pobjeđuje…
Rain Bordo 