PRAZNO PLATNO
Bacam boje na platno kako bih izbacio
iz sebe nju i zarobio je u vremenu.
Ovako zarobljena ona ostaje vjekovima,
nedostaje mi njena plima, sada samo je oseka.
Da zna da sam je zarobio, bila bi posramljena,
iako na slici nasmiješena, ostaje nedorečena;
zašto sam to učinio?, nemam odgovor.
Vlak i dalje stoji, prazan je kolodvor.
Vjekovima će krasiti dom mnogih,
što onih dobrih, što onih loših.
Ovako zarobljena u vremenu
tepa svome slikaru:
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
Oprosti mi, ljubavi, nisam namjerno
zaljubljen u tvoju sliku vatreno.
Savršena je slika i nije za dorađivanje,
oteta ljepota nije za spominjanje.
Ali evo govorim o bilješci u vremenu,
dok te gledam, zgodnoj fusnoti, ludilu.
Nisam odrezao uho, odrezao sam dušu
onaj dan kada sam dopustio da vjetrovi te otpušu.
Kad sam zarobio tvoju ljepotu, zarobio sam sebe
i nisam ti dao da dišeš uz mene.
Oprosti mi na bojama, moja voljena.
Ja sam divljak, a ti si mi tako potrebna.
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
Krišom si spomenuta u jednom dnevniku
prije nego sam naučio svoju lekciju;
da pijesak čvrsto ne držim jer će pobjeći
i da prazan dlan će iz toga nastati.
Spomenuta si i u mnogim muralima
ali samo kao kopija zaboravljenim ljubavima.
Nekada te spomene vjetar što donese parfem
otkada si otišla ja samo uzdišem.
Vječna ti je ljepota zarobljena u vremenu,
vječna je i ova pjesma ispisana u plamenu.
Vječan, a zaboravljen ostajem i ja
dok te kroz pero spominjem.
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
Rain Bordo 