TRIPTIH
Ležimo kao triptih razasuti po podu,
poliveni smo bojom, nemamo slobodu.
Slikar nas unakazio, od bijelog platna
ostala je samo prazna mu čaša.
U tri smo dijela, duh i dva tijela.
Otac, sin i prazna čaša vina bijela.
Slikar nema ruke, nego slika plamenom
u žaru borbe unakazio nas kamenom.
Nas troje ležimo na suncu tik do rijeke,
nismo pejzaž pa blijedimo uz bilješke.
Iz slikarevog smo uma i to mu je gluma,
da vratit će prošlost i ugledati čuda.
Slikar nas napustio i uz bocu poletio,
ostavio nas uz rijeku i otišao tražiti sreću.
Triptih smo u boli izrečeni, uz slikara opečeni.
Hej, naš slikaru, ne želimo biti nedorečeni.
Na slici smo nešto, a slikar nam je ništa.
O njegovim potezima plamenom priča kiša.
I tako nas troje kapamo po travi od viška boje,
da nas bar slijepi slikar zagrli sve troje.
Slikar se neće vratiti niti će sreću donijeti,
snalazimo se sami na suncu ostavljeni.
Triptih smo koji ti priča kratku priču
o jednom slikaru koji sniva u proljeću.
Vrati nam se slikaru, nije ugodno na križanju.
Kamo si pošao bez nas?
Daj se vrati!
Rain Bordo 