DAŽDEVNJAK
Krasio me smijeh daždevnjaka.
Napuštena radost lijepa i slatka.
Na obodu pčelinjeg meda
ugledao sam joj ime na dnu letka.
Pisalo je: „Šaljem ti lavandu poštom.”
Nisam joj povjerovao i nazdravio sam moštom.
Bio je mošt kao i ona; nedovršen bez vizije
jer su jaglaci tepali manirima ekspozicije.
Rekla je da jauče na mijauke i da ne voli mačke.
Povjerovao sam u jauke jer ne volim mijauke.
Povjerovao bih i u pauke, čak i u jabuke
jer drage su mi njene kose rasute.
Krasi je otmica Sabinjanki.
Proveo sam Vizigote kroz Europu.
Zbog nje rudario ugljen i zapalio brod,
puknuo je svod kapele i ušao u rashod.
Možda ga naslikao, možda ga zapalio;
miris lavande me sebi uzeo.
Specijalist sam za prošlo svršeno
svakako upitan je li ovo primjereno.
A opet, pitam se: „Zašto poštar nije došao?”
Možda i je? Vidim sada da je inje otpalo.
Kvaka je smeđa, vjeđa mi je sve rjeđa.
Lavanda ne smeta niti me vrijeđa.
Letak ne postoji ili je izmišljen;
modro je more drugo ime zore.
Kontura perfekcionista se nazire
ali njegova lijenost me razdire.
Daždevnjak, rosa prošlosti.
Rain Bordo 