INAT
Bijah na rubu impresije ludila…
Pogledao tvorbi u oči.
Vršci mojih prstiju su dotakli misli.
Klizio dim ludila uz obronke moga lica.
Zastao sam, opčinjen, samo na trenutak;
nešto me prenulo iz lebdenja.
Bila je to moja majka koja rekla je:
“Ti si duša moja, vrati se doma.
Imaš se kamo vratiti.”
Poslušao sam Nancy.
Shvatio sam što mi govori.
Moj dom je gdje suce sija,
moji strahovi nisu moj put.
Drhte mi ruke.
Mostovi su moji spaljeni,
moram preplivati rijeku.
Hoće li me brzina hladne vode odnijeti,
hoće li me se doma tko sjetiti?
Mostovi su moji spaljeni,
moja platna vise u muzejima.
Moj glas šapće: “Kako nazad? Kome?”
Možda nije prekasno reći:
“Mama, oprosti mi.”
“Oprosti mi za inat.”
Rain Bordo 