MASKA
Danas sam navukao masku.
Stavio sam osmijeh od uha do uha,
obukao crvenu kariranu košulju.
Prekrasne hlače i cipele.
Fino mirišem, zubi su mi čisti,
zadah nemam.
Hodam uz ostale ovce…
Ali…iznutra sam truo.
Ja to znam, znaju i ovce.
Trule kao i ja.
Prijatelji moji, truli smo.
To je to što je…
Idem iz dana u dan, patim, a nasmijan.
Instantna rješenja ne postoje.
Nemaš druge nego kretati se.
Možda je put odredište,
ali već mi je postalo jako svejedno.
Zadnji put sam se nasmijao 2010. godine.
Ne možeš stalno projicirati svoja stanja
na okolinu jer ćeš biti više odbačen nego inače,
pa, s toga, prijatelji moji, maska;
da se uklopim, da razgovaram,
premda me ne zanima što imaju reći.
Ne mogu si pomoći.
Boli me briga, a moram glumiti da mi je stalo.
Pa evo jedan osmijeh tebi, a drugi njima,
laž na laž.
I tako idem iz dana u dan,
bez lica i naličja.
Zašto postojim?
Ni dragi Bog ne zna.
Ovce još manje.
Rain Bordo 