KNJIŽEVNA PROMOCIJA
Djevojka na violini preludira,
pramen kose joj smeta za note.
Momak na pianinu tiho šapće,
od sinoć ne povraća zbog propale ljubavi.
Sprema se usiljeni osmijeh,
još jedna dobro uglazbljena,
raštimana durska ljestvica.
Uzvanici se tiho komešaju,
jedni druge pitaju kako su?
Ni jedne ni druge ne zanima odgovor;
zanima ih da budu viđeni.
Pozornica je spremna za još jednu
sjebanu dušu koja je napisala knjigu.
Javno neće reći da je sjebana jer
to neće donijeti nova odobravanja.
Duša boli na pozornici,
ona to zna, znaju i usiljeni osmijesi.
Osmijesi se ne odaju niti književnik.
Parada srama zbog onoga što su.
Počinje razgovor, dama priča recenziju
o književnikom djelu, a muhe slijeću na tortu
koja se nalazi na stolu za domjenak
što dolazi nakon parade.
Uzvanici plješću nakon svakog stiha,
jedan za drugim otkrivaju fragmente kaosa.
Svi imaju košulje, književnik miriše,
uzvanici blistaju, kako nakit tako zubi.
Nakon stihova, tiha ćakulanja,
nakon ćakulanja, osmijesi.
Nakon osmijeha još malo osmijeha,
a nakon njih puno podsmijeha.
Nakon rastanka vraćanje bijednim životima,
od 7 do 3 i na standardne usiljene osmijehe.
Ovaj put ne književniku nego šefu,
koji radoznalo pita kako je bilo za vikend.
Književnik pali cigaretu drugi dan,
kontemplira svoj život i tuđe osmijehe,
nastavlja se družiti s vjetrom,
shvaća da od svih laži jedino su muhe bile iskrene.
Rain Bordo 