ATLANTIDA
Kada budu pričali o meni,
krepat će i crvi što su me pojeli.
Svjetiljke na cesti obasjavat će
uspomenu na moje korake.
Djeca moje djece zaboravit će me,
jer mene nema da ih tješim.
Njihove radosti će prevladati
nad mojim nepostojanjem; tako i treba biti!
Vjetar što mlati krošnje,
a dirao mi kosu
s jednakim će žarom
raditi svoj posao.
One djevojke koje su me upoznale,
u razgovoru sa psihoterapeutom,
oprostit će mi sve moje mane,
sve moje stihove.
Kada vatromet obasja novogodišnju noć,
moga osmijeha neće biti.
To ćemo znati Bog i ja s kojim
pijem dupli viski.
Obojica ćemo se smijati boji na platnima,
mršavim kustosicama koje žele
impresionirati ravnatelja muzeja
sjebanih duša koje su prolijevale tintu zbog boljeg sutra.
To je i s jedne strane dobro,
jer kaosa više neće biti i
imat ću isti osjećaj kao kad sam napušen;
bit ću sjedinjen sa samim sobom.
Bolova neće biti u mojim mislima,
neće biti tuge zbog nepostojanja,
a postojanja moga oca,
s kojim ću napokon moći razgovarati.
Bit će mi i otac sjedinjen.
Bit će to jedan dobar razgovor;
o krumpirima, o mjenjaču auta,
o keramičkim pločicama, o stolnjaku.
O svemu što nikad nije bilo.
Možda pogledamo film skupa, nikad nismo.
Neće biti grandioznog razgovora
koji mijenja realitet.
Neće biti stihova koji utječu i mijenjaju bitak,
neće biti izložbi gdje se prisiljavam smijati.
Plima i oseka će i dalje stavljati upitnike
nad glavama djece,
a kemijski spojevi koji mijenjaju boju tekućine
izazvat će zaprepaštenje mlađe generacije.
Sram, agresija, sreća, suze,
plamtjet će u razgovorima uz obalu.
Dečko će zaprositi djevojku,
djevojka će odbiti…
Sve će biti kao što i je,
samo moga kaosa nema,
Bit će samo moj mir s kojim se nadam
započeti jedno prekrasno putovanje.
Ono na koje nikada nismo otišli.
Rain Bordo 