PETER ALLAN BAN
Ja kišim dok ne poplavim
svaki dio labavih temelja
od kojih si satkana.
Ja sam kiša koja pada
po tvojim usnama
i miješa se sa suzama.
Ja sam magla koja smeta
dok voziš se doma
bez upaljenih svjetala.
Ja sam ljutnja koja te spopada
kada si bez zagrljaja
i željna dodira.
Ja sam sreća koju osjetiš
kada vidiš psa
sa smeđim očima.
Ja sam realnost
koja dolazi s godinama
sklonim promjenama.
Ja sam bijes bez poroka,
lišen razuma, sklon smijehu
kroz suze jer je knjiga gotova.
Ja sam kroz vječnost pobuda
koju osjetiš kada te vole
oni koje voliš najviše.
Ja sam istina.
Ja sam istina.
Ja sam istina.
Ja vrijeme ne poznajem,
ja obuzdavam sreću,
ja krojim sudbinu,
ja pomičem kazaljke,
ja vjerujem u promjene,
ja odbacujem smrt,
ja sam vječnost,
ja sam vječnost,
ja sam vječnost.
Ja sam smijeh kroz vječnost.
Slatka strast, dodir lak.
Ja sam ugoda dok češkaš se po leđima
i ruka koju osjetiš na ramenu
kada predaš se prilici i putu k uspjehu.
Ja još uvijek titram i titrajmo zajedno
sve dok ne postanemo sve što želimo.
Ja sam ljubav.
Ja sam ljubav.
Ja sam ljubav.
Ja sam osjećajna struja vlastitog postojanja.
Ja sam željan strasti i vođenja ljubavi.
Ja sam ulog u vlastitu realnost i mir.
Ja sam bio i uvijek ću biti, nježan dodir
dok me grliš kroz sretne suze vjere.
Ja sam pogled.
Ja sam strast.
Nježnost.
Boljitak.
Vjera.
Sreća.
Osjećaj.
Smirenost.
Žudnja.
Seks.
Ja sam…
Ja sam…
Ja sam…
Ja sam nesiguran.
Ja plačem satima.
Bojim se svoje sjene i svake promjene.
Uplašim se mraka, glasnih ljudi i buke u prolazu.
Viška vremena, svoje dosade i kraja lijepe bajke.
Ja nisam jak i raspadnem se dva puta dnevno.
Jednom tik prije buđenja, drugi put poslije maženja.
Ja zauvijek želim ljubav, ali ja sam nedostupan.
Ja sam samo bivši oblik vlastitog traga suze
koji ne postoji baš kao i ja što venem
i blijedim kroz ovo vrijeme.
Baš kao suza na vjetru.
Ja ne postojim.
Ja ne postojim.
Ja ne postojim.
Rain Bordo 