Rain Bordo

Izjava „Neizgrađene ličnosti grade neizgrađene ličnosti“ djeluje na prvi pogled kao jednostavna opservacija, gotovo sociološka dosjetka. No u stvarnosti ona je duboko uznemirujuća tvrdnja, jer ne govori o „drugima“, nego o lancu koji se neprekidno prenosi — s roditelja na djecu, s autoriteta na podređene, s učitelja na učenike, s društva na pojedinca. Mateo Balaban, poznat kao Rain Bordo, ovom rečenicom ne nudi moralnu presudu, nego ogledalo. A ogledala, znamo, rijetko laskaju.
Neizgrađena ličnost nije nužno slaba, glupa ili zla. Ona je prije svega nedovršena. To je osoba koja nikada nije do kraja upoznala sebe, koja je preuzela obrasce ponašanja bez propitivanja, vrijednosti bez razumijevanja i strahove bez imena. Takva ličnost često djeluje funkcionalno: ima posao, obitelj, društvenu ulogu. Ali iznutra, ona ne zna zašto nešto radi — samo zna da mora. Upravo u tom „mora“ leži opasnost.
Balabanova tvrdnja razotkriva paradoks odgoja i društvene reprodukcije: ljudi koji nisu imali prostora da izgrade vlastiti unutarnji svijet, nesvjesno prenose tu prazninu dalje. Ne zato što žele nauditi, nego zato što ne znaju drugačije. Oni uče djecu poslušnosti prije samospoznaje, prilagodbe prije slobode, uspjeha prije smisla. Tako nastaje lanac neizgrađenosti koji se održava desetljećima, čak stoljećima.
U tom kontekstu, izjava „grade“ postaje ironična. Jer što se zapravo gradi? Ne ličnost, nego njena fasada. Društveno prihvatljiv lik bez dubine. Čovjek koji zna pravila, ali ne zna sebe. Rain Bordo ovdje koristi jezik gotovo arhitektonski, ali s jasnom porukom: ako su temelji loši, sve izgrađeno na njima ostaje nestabilno. I kad se takva struktura sruši, krivnja se ne traži u temeljima, nego u pojedincu koji „nije izdržao“.
Posebna snaga ove izjave leži u njenoj etičkoj odgovornosti. Ona implicitno pita: Jesam li ja izgrađena ličnost? I ako nisam — imam li pravo oblikovati druge? U svijetu u kojem svi imaju mišljenje, savjet, metodu i „ispravan put“, Rain Bordo podsjeća da pravo na vođenje drugih ne dolazi iz pozicije moći, nego iz dubine samosvijesti. Neizgrađena ličnost može biti glasna, ali rijetko je mudra.
Ova rečenica savršeno se uklapa u Balabanovu širu poetiku empatije. Jer empatija nije samo osjećaj prema drugome, nego i hrabrost da se suočimo s vlastitim prazninama. Neizgrađena ličnost često ne može biti empatična jer bi empatija zahtijevala susret sa sobom — a to je najteži susret od svih. Lakše je graditi druge po vlastitim pukotinama nego popravljati vlastite zidove.
U tom smislu, izjava „Neizgrađene ličnosti grade neizgrađene ličnosti“ nije pesimistična. Ona je upozorenje, ali i poziv. Poziv na prekid lanca. Na trenutak u kojem pojedinac kaže: Ovdje stajem. Ovdje počinjem graditi sebe. Tek tada se otvara mogućnost da gradimo druge — ne po vlastitim manjcima, nego po vlastitoj istini.
Rain Bordo ovom rečenicom ne nudi rješenje. I to je njezina snaga. Jer rješenja su često nova pravila, a pravila često proizvode nove neizgrađene ličnosti. Umjesto toga, on nudi svijest. A svijest, iako neudobna, jedini je stvarni temelj na kojem se može izgraditi čovjek.