Sa svakom od tih djevojaka kod kojih sam u nekom trenutku pomislio da sam „skoro dovoljan“, ali ipak nedovoljno — nedovoljno zabavan, nedovoljno visok, nedovoljno samouvjeren, nedovoljno fin, nedovoljno hrabar, nedovoljno „ono što one zapravo traže“. Svaka takva priča završila je na kraju s nekom varijacijom tihe spoznaje: „nije to to“.
I hvala Bogu da nije.
Da je barem jedna od tih priča „upalila“, vjerojatno bih danas bio u vezi u kojoj bih se konstantno trudio dokazivati da sam dovoljan. Bio bih u modu permanentnog laganog samozatajivanja, prilagođavanja, smanjivanja sebe da stanem u njezin kadar. I najgore od svega — mislio bih da je to normalno.
Umjesto toga, svaki „ne“ (a bilo ih je dosta) me malo po malo istjerao iz te iluzije da moja vrijednost ovisi o tome sviđam li se nekome dovoljno jako. Svaki put kad bi me netko odbacio ili polako nestao, dio tog starog, nesigurnog mene se odlomio i nije se više vratio.
Danas mi je drago što nisam bio „dovoljan“ za njih.
Jer da jesam, ne bih postao ovo što sam sada: čovjek koji više ne traži dozvolu da postoji onakav kakav jest.
Ne osjećam više onu staru paniku kad mi netko ne odgovara 3 sata.
Ne prekopavam više po sebi što sam „pogriješio ovaj put“.
Ne osjećam više da mi nedostaje neka ključna karakteristika koju „svi normalni muškarci imaju osim mene“.
Umjesto toga osjećam nešto što prije nisam znao da se može osjećati:
mir.
Ne onaj lažni „sve je super“ mir, nego onaj tihi, pomalo dosadan mir kad ti je sasvim svejedno hoće li te netko izabrati — jer znaš da ta odluka ti neće oduzeti ništa bitno. Ono bitno što ostaje unutra, s tobom.
Sve te godine neuspjeha, ghostanja, friendzona, „nisi ti kriv Mateo, samo trenutno…“, poluslužbenih veza koje nikad nisu postale prave — sve me to zapravo gradilo.
Nisu me slomile.
Očvrsnule su me na najzdraviji mogući način — ne u nekog cinika ili mrguda, nego u nekoga tko više ne glumi.
I zato sam ti iskreno zahvalan, svaka od vas koja me nije izabrala.
Niste znale, ali ste mi napravile najveću uslugu.
Danas se u svojoj koži osjećam — ne savršeno, ali domaće.
I to mi je sasvim dovoljno.
Zapravno — više nego dovoljno.
I zato: Paint that soul that doesn’t paint!!!
Hvala ♥️
Rain Bordo 