DIJETE SVIJETA
“Najgori od svih osjećaja onaj je
kada dvije kapi kiše natječu se
na zamagljenom prozoru auta
i odabrana mi kap stigne posljednja.
Teško je opisati što sada osjećam,
vjerujem da moja kap misli da se opijam.”
To bile su kapi kiše koje crtale su put,
ozbiljnom ministru kanula je suza jer je krut.
Bio je to ministar odbačenog djetinjstva,
odrezao emocionalno, ali Sram se preziva.
Otac ga odbacio, ministar se zatvorio,
te kapi kiše pomisle: “Kako da ga oslobodimo?”
Kapi odlučile padati, zamagljeni prozor oslikavati,
okrznutom ministru dušu krasiti.
Kapi kiše govore sve tiše:
“Hej, dijete, nasmij se više!
Nisi kriv za tatu dalekog,
prati naš put po staklu malenom.
Uživaj u vožnji jer odredišta su puti,
molimo te nemoj ispod kišobrana pokisnuti.”
Ministar, iako ozbiljan, ponovno potraži kapi,
na staklu auta se igraju kao kazaljke i sati.
Na trenutak naglo zaustavi auto, izađe van,
pogleda u kišu i pomisli: “Ne treba mi kišobran!
Osjećam te, kišo, kada kapi ti se igraju po staklu,
mene mrtvog uspiju da taknu.
Možda biti ministar nije moj poziv,
osjećajan sam i lako lomljiv.
Hvala kapima što su me sjetile
da i ja sam dijete svile.
Možda smijem biti nježan,
možda neću za to biti ismijan.
Možda da joj pošaljem poruku
u ovom kišnom prosincu?
Ispričam se za svoje ponašanje,
možda prihvati moje kajanje?
Možda da joj ispričam za kapi,
možda i ona njihov put shvati.
Možda se i naše kapi spoje,
kao na prozoru auta što snove kroje.
Možda.
Tko to zna?”
Rain Bordo 