Stajala sam pred tim zidom i čitala pjesmu Matea Balabana, Rain Bordoa, i osjetila nešto tiho i poznato, kao da me netko dodirnuo po ramenu bez riječi. Nije to velika filozofija, nije neka duboka analiza koja će me učiniti pametnijom. Samo zid. Običan, bijeli, istrošen, kakvih ima na svakom koraku u našim gradovima i selima. Ali u ovih nekoliko stihova postao je nešto moje. Nešto drago. Ništa posebno, a opet dovoljno.
Pišem ovo kao žena koja je prošla dovoljno ulica da zna kako zidovi nisu samo građevinski elementi. Oni su svjedoci. I ovaj zid o kojem Mateo piše – on je vidio sve. Siromaštvo i kremu društva, patnju i sreću, molitve i nasilje, laži i kamate, majke koje plaču i djecu koja se igraju. Vidio je dječake koji postaju cure ispod duge. To me dirnulo najviše. Jer život nije ravan ni čist. On se mijenja, klizi, ponekad se pretvara u nešto što nismo očekivali, a zid samo stoji i gleda. Bez osuđivanja. Bez komentara. Samo stoji.
Volim što pjesma nije pretenciozna. Nema tu velikih riječi o vječnosti umjetnosti ili dubokim metaforama koje treba tumačiti satima. Mateo piše kao da sjedi pored tebe na klupi i priča: “Bio je to jedan simpatičan zid. Svidio bi ti se. Taman da se nasloniš na njega.” I to je dovoljno. U tome je ljepota. U toj jednostavnosti koja te pusti da dišeš. Nema potrebe da se dokazuješ. Zid je tu, ti si tu, i to je sve.
Kad kažem da je ovo “nešto drago”, mislim na ono što nosim sa sobom svaki dan. One male stvari koje ne mijenjaju svijet, ali griju. Kao stari zid pored kojeg prolaziš kad ti je teško. Kad sebi ne možeš doći, kako on kaže. Znaš onaj osjećaj? Kad ti je u glavi previše buke, a srce teško, pa se nasloniš na nešto i samo dišeš. Taj zid je kao prijatelj koji ne postavlja pitanja. Ne treba mu da bude genijalan. Dovoljno je da je tu.
Sjećam se svojih zidova. Onog u staroj kući bake gdje sam kao mala crtala kredom. Onog u studentskom domu koji je upijao sve naše noćne razgovore i suze kad nam nije išlo. Zidova u bolnici gdje sam čekala vijesti. Zidova u gradu gdje sam hodala sama noću jer mi je trebao zrak. Svaki od njih nosi dio mene. I baš kao u pjesmi, vidjeli su i radost i tugu, i gluposti iz dosade, i trenutke kad sam vjerovala da će sve biti bolje. Zid ne sudi. On samo pamti.
Mateo Balaban, taj Rain Bordo, izgleda da razumije tu tihu snagu običnog. Na njegovoj stranici rainbordo.com vidi se da spaja riječi i boje, poeziju i slikarstvo, bez velikih poza. Bordizam, kako to zovu, zvuči kao nešto toplo i ljudsko – empatija, autentičnost, meka pobuna kroz umjetnost. Ne viče, ne mora. Dovoljno je da naslika ili napiše ono što osjeti, pa da se ti prepoznaš. Kao ja s ovim zidom.
Pjesma me podsjeća da ne trebamo uvijek velike priče. Ponekad je dovoljno reći: vidio je puno. I to je istina. Život prolazi pored zidova, a oni ostaju. Bijeli, istrošeni, sa tragovima stihova koje netko naškraba pa ih kiša opere. Sa slikama koje izblijede. Sa žbukom koja pamti siromašne i one “od kreme”. I svejedno stoje. Simpatični. Dovoljno dobri da se nasloniš.
Voljela bih da imam takav zid kod kuće. Ne neki umjetnički, ne savršen. Običan, malo okrhnut, možda s nekom starom mrljom od kave ili dječjom rukom otisnutom. Da mogu stati uz njega kad mi treba mir. Kad mi treba podsjetnik da sam prošla puno, da sam vidjela patnju i sreću, laži i istine, i da sam još tu. Da se naslonim ramenom i kažem tiho: hvala što si bio ovdje.
Zato mi je ova pjesma draga. Nije ništa revolucionarno. Nije za antologije gdje se analizira svaka rima. Ali je nešto moje. Nešto što osjetim u prsima kad je pročitam. Kao mali zagrljaj od nekoga tko te razumije bez riječi. Rain Bordo piše zidove koje prepoznajemo. Zidove u koje se možemo nasloniti kad nam je teško, a da nas ne pitaju zašto.
I baš zato, hvala Matko naš. Za ovaj simpatičan zid. Svidio mi se. Taman da se naslonim.
❤️
ZID
Bio je to jedan od onih ravnih zidova,
bijele boje već istrošenih stihova.
Istrošene je boje kao i slike na njemu,
žbuka vidjela siromašne i od društva kremu.
Bio je to zid, jedan od onih kada kažeš:
“Gospođo, imate lijep zid.” i ne slažeš.
Zid vidio puno patnje, puno sreće.
Vidio časne kako ispred siluete kleče.
Bio je zid pored kojega voliš proći
onda kada sebi ne možeš doći.
Vidio molitve i nasilja, radosti i tuge.
Vidio je dječake koji postaju cure kada prođu ispod duge.
Vidio zid laži i obmane, kredite i kamate.
Čuo plač majke i dijete kada nastane.
Vidio kako se djeca prave i kako ljudi odlaze,
uvidio i gluposti nastale iz dosade.
Bio je to jedan simpatičan zid.
Svidio bi ti se.
Taman da se nasloniš na njega.
Rain Bordo 