STAKLENA PSIHOLOGIJA
Došlo je jutro. Pokupio sam tablete. Popio ih. Mogu dalje. Farmaceut nije neki od osmijeha rano ujutro. Išao sam na taj razgovor za posao taksista. Bilo je to u zgradi s fasadnom ciglom. Ok je bilo. Pojavilo se nas par. Bila i neka žena u publici. Svi smo dobili broj i prozivali su nas po broju. Ja sam bio broj 8. Kada je došao na mene red, ušao sam u ured i „Gospodin Dobro Ispeglana Košulja Koju Mu Je Mama Opeglala“ pitao me: Zašto želim posao taksista? Budući da sam u to vrijeme odlučio da ne želim lagati, odgovorio sam da želim posao taksista kako bih bio na toplom i mogao za njihovo gorivo voziti svoju guzicu i obavljati svoje privatne poslove. „Gospodin Košulja“ se zgrozio odgovorom. Izgleda da ne paše iskrenost na maminu košulju. Rekao mi je da se zahvaljuje i da će me sigurno nazvati. Aha. Hoćeš! Nemam ja mobitel. Tko je sad glup „Ispeglana Košuljo“?
No, dobro. Nisam ni želio taj posao, ali spremala se zima pokucati na vrata, pa spavanje na klupi nije IN. Ne zato što je hladno, nego zato što je hladno. Što? Ček. Aha. Tablete. Ne samo zato što je hladno, nego nemam što jesti, a stvarno sam volio pojesti šniclu s češnjakom prekrivenu domaćim krumpirom i na to staviti majonezu. Ne moram objašnjavati da sam bio debeo. A, čuj, ugljikohidrati, rane siromašnih.
Imao sam jednu djevojku davno. Luma se zvala. Čuo sam da se preselila u kuću na dva kata i tamo živi s mužem i djecom. No, uglavnom, šetao sam se rivom i gledao zalazak sunca sjećajući se svih anegdota koje sam doživio. Bilo je to jako kratko sjećanje zato što mi ništa nije priraslo srcu. Postoji posebno mjesto u Čistilištu za nezahvalne gnjide poput mene. Dio u kojem ću se nalaziti zvat će se „Čekanje“. Ah, živote moj. Čekanje na što?! To tek treba saznati. I pričekati da se tamo nađem. Zahvalnost su izmislili siromašni da umire pohlepu bogatih. Klasik. Isto kao i religija. Religija je izmišljena da oni koji su sami, budu sami skupa.
Imao sam i jednog psa bijele boje koja je prešla u smeđu jer ga nisam kupao. Bio je to velik pas i koliko god bi pojeo, toliko bi pokakao. Najgore mi je bilo skupljati govna za njim. Bome bi to bila lijepa hrpica. Moj pas je rijetko lajao jer lajati nije želio. Zašto da laje i bez veze se umara. Moj bijeli pas je imao čudan način funkcioniranja. Ako bi tebe doživljavao kao šefa, prilagodio bi se tvojim navikama, a ako bi mu uz tebe netko drugi poklanjao više pažnje od tebe, tada bi tog nekoga drugoga smatrao šefom. Moj pas bijele boje bio je prodana duša poklonjene pažnje. Vjerujete li mi da bi i prehranu prilagodio svome šefu. Ja sam mrzio jesti paprike. S druge strane, moja mama paprike obožava. E sad, kada bih mu ja davao jesti, paprike je mrzio, točnije, ostavio bi ih u posudi s hranom, a kada bi mu moja mama dala paprike jesti, ne bi ih se mogao zasititi. Seronja bio kakvog nema. I još nešto; bojao se ostati sam. Sve bi dao da ga povedeš sa sobom i gledao te smeđim očima duboko u dušu kada bi se rastajali. Imao je strah od toga da može biti ostavljen. Sjećam se kad sam išao kopati krumpir ujutro kod jednog čovjeka da zaradim za cigarete, on bi gledao za mnom i kada me više ne bi vidio, zajecao bi i tulio tako da iako ga više ne vidiš, on bi dobro znao da ga čuješ i izazivao bi ti osjećaj grižnje savjesti. Tako, koliko god da bih nakopao tog krumpira, uvijek bi me nešto kopkalo što sam ga ostavio. Čudan pas je bio. Još k tomu bio bijele boje. Obično je bio trom i nezainteresiran, ali kada smo se vozili do grada u automobilu, cjelokupni karakter bi mu se promijenio kao i izraz lica. Rekao bih da je imao osmijeh. I nakon što bi se prošetali po gradu i došli doma, kao kakav mladić bi skočio iz auta i šepurio se oko nas ukućana poručivši nam: „Hej, ja sam se vozio u automobilu i bio u dalekom svijetu. Tko me želi dotaknuti?“
Imao sam i prijatelje. Zato što nikada nije došao animator kojega smo trebali i željeli, polako smo se razvodnili kao prijatelji. Jebi ga. Takvi smo, kakvi smo.
Doduše, volio sam biti sâm. Imao bih kontrolu nad svojim sranjima. Pušio sam koliko sam pušio, kave bih popio koliko sam želio i nitko mi ništa nije prigovarao. Kuhao sam si rijetko, jedino te šnicle bi furao i debljao se. Znao sam si tu i tamo kupiti sportske tenisice misleći da ću početi trčati, ali te tenisice na kraju posluže tome da ih nosim samo da me ne bole leđa zbog toga što imaju visoku petu i debeli đon. A i bile su udobne kao da hodaš na oblaku. Do sada sam odgodio 12 puta trčanje, 6 puta odlazak u teretanu, 4 puta raditi sklekove i sveukupno 60 puta raditi čučnjeve. Isto kao s depresijom. Postaje lakše s vremenom (odgoditi).
Volio sam biti sâm, ali kada si sam, lako se prepustiš negativnoj struji svijesti. Ako te uhvati. Tako da sam pokušao pisati dnevnik da ostanem u igri. Do sada sam odustao od pisanja dnevnika 30 puta. Počeo bih i onda mi se ne bi dalo. Točnije, nisam imao što napisati u dnevnik zbog toga što mi se ništa ne događa u životu. Glupo mi je bilo pisati o tome kako sam vidio lijep oblak koji me podsjetio na čovjekovo lice.
Odgodio sam i meditaciju nekoliko puta. Isti mi je bio osjećaj kada sam sjedio i pušio kao kada sam sjedio. Rekoh: pa onda bolje da sjedim i pušim i ne meditiram.
Volio sam igrati nogomet i rukomet kad sam bio mali. Sport. Veću glupost nisam vidio, a ni čuo. Sport je zabavan samo kada se tebi događa, u smislu da je zabavan kada se baviš njime. Gledati nogometnu utakmicu sat i pol nema smisla. Isto kao i teretana. Dobro, sad mi je jasno otkud mi kile. I podbradak. I pluća puna katrana. No, dobro, sport ‒ bljak.
Znao sam nekada biti nježan prema biljkama. Zalio bih ih tu i tamo. Doduše, sve su mi uvenule jer nisam mario. A i zaboravio bih ih zaliti. Neku ljutnju bi nabacio. Što biljka? Što želiš? Zalij se sama.
Pomolio bi se. Znao sam i to. Doduše, pričao sam sâm sa sobom. To radim i ovako i onako pa nije mi imalo prevelikog smisla. Kad mi se farmaceut nasmiješi, manje pričam sam sa sobom, a kad se ne nasmiješi, napričam se sam sa sobom za poludjeti. Čak se nekada i posvađam pa se moram ispričavati. Kao: „Oprosti mi, Ja, nisam te htio povrijediti.“
Upoznao sam jednu djevojku na svome putu ludila. Zvala se Kori. Kori je bila divna osoba. Bila je divna osoba samo kada se drogirala. Smijeh i zabava lišena razuma. Ono što Kori nije znala, to je da sam ja, uz to što sam apsolutni kreten, isto tako i samoprozvani psiholog. Kori je bila otvorena osoba i voljela je upoznavati nove ljude te je uistinu bila dobra prema novim ljudima i uvijek bi im pružila podršku; no, Kori nije bila svjesna jedne krasne činjenice. Kori je vukla toksični sram iz djetinjstva. Naime, Kori, kako je otvorena, uvijek bi, nakon što droga popusti, pričala kako ju je mama odbacivala od sebe dok je bila dijete. Naime, kada si dijete, roditeljeva zaštita je esencijalno važna za djetetov opstanak. Majka joj je davala jesti, majka ju je vodila u školu, majka ju je lijepo oblačila, ali njezina majka ju je verbalno zlostavljala svaki puta kada bi njezinoj majci bio loš dan, što je, naravno, bilo često. I tako rana koju je vukla iz djetinjstva, izrodila je narcisoidnost i ostale mentalne poremećaje. Te, svakako, i ovisnost. E sada, jedini način da se Kori voli je bio taj da postane svjesna negativnih misli, emocija i ponašanja te da njeguje dijete u sebi i bira osobe koje će je poštovati. Naravno, to nije bilo moguće jer je uvijek težila biti s osobama koje su zrcalile majčin odnos s njom. S njom bi na prvu sve počelo jako dobro: empatija i nježnost, seks od dva sata i dala bi ti da joj radiš svakakva sranja, ali bi progres bio u degradaciju odnosa jer je tražila uzrok majčinog odbacivanja i tako je svaki odnos uništila ne bi li došla do „spoznaje“: Zašto me je majka odbacila? Ja, naravno, čim sam to vidio, te njezine destrukcije, shvatio sam da je mogu i iskoristiti, što nisam želio i tu sam prekinuo naš odnos. Bila je nježna i željela je biti voljena. Što je sasvim normalno. Samo; sama sebi bi podmetnula nogu svaki puta kada bi krenula putem ljubavi. Ah, da. Djetinjstvo je zajebana stvar. Naime, Kori je trebala osvijestiti malu curicu koja je u njoj. Reći joj: „Hej! Kori! Vau, kako imaš lijepe pletenice. O, moj Bože! Takve pletenice može imati samo prekrasno biće koje se zove Kori. Volim te, Kori. Danas će nam biti super dan. Vodim te na sladoled i ako slučajno želiš još jednu kuglicu, dajem ti dopuštenje da je uzmeš i time se uveseliš“. Naravno, Kori to nije napravila i uzela je lajnu kokaina, zagrlila onoga tko je neće voljeti na kraju priče i još jednom pala u začarani krug: „Želim previše, nemam strpljenja za sebe, biram lakši put“. Draga Kori, sve što ti treba da izađeš iz začaranog kruga, jest strpljenje, upornost i disciplina. Pokušaj. Smiješ još jednu kuglicu sladoleda. Neće se mama ljutiti.
Ja još ne znam koji je moj problem. Nadam se da ću sresti nekoga tko više psihoanalizira od mene i da tu psihoanalizu može provesti u praksu da mi bude bolje. Dok se to ne dogodi, trebao bih se otuširati jer sutra imam razgovor za posao. Razgovor se vodi blizu restorana, pa sam se tamo mislio obrijati u WC-u i pojesti nešto. Naravno krov nad glavom nemam i volim piti i pušiti; dobitna kombinacija da se dobije posao. I zube moram oprati. Fuj, što mi smrdi iz usta. Kao kanalizacija.
Bio je to razgovor za posao psihologa. S obzira na to da ja znam dobro lagati, vjerovao sam da ću dobiti posao bez problema. To se nije dogodilo i nakon tog razgovora za posao, koji se sastojao od pisanog dijela (eseja) i razgovora sa psihologom, željeli su me poslati na daljnju evaluaciju, jer izgleda nešto gadno, za njih, nije u redu sa mnom.
Obrijao sam se u WC-u restorana i nakon toga sjeo za šank. Razgovori s pojedincima su dugo trajali i tu sam računao da ću biti zadnji na razgovoru; nije mi se dalo pokazivati interes nešto previše da ne bi bio povrijeđen ako me odbiju. I tako, sjeo sam za šank i naručivao jednu za drugom rakiju od imele. Rakija od imele je jedino što je dobro na ovom svijetu. Tu rakiju neka mi stave u infuziju i napišu na nadgrobnom spomeniku: „Imelin ljubavnik!“. Bome sam se dobro oblokao, e, sada je preostalo dovući se do te prostorije gdje je bio razgovor za posao. U hodniku ispred prostorije nije bilo nikoga. Uzeo sam žvakaću da ne smrdim po rakiji (po rakiji se ne smrdi, nego se po rakiji miriše).
U prostoriji je bila žena od nekih 45 godina i neki bradati tip. Posjeli su me ispred njih i postavljali standardna pitanja o razlozima moje želje za poslom psihologa, o stručnosti, zatim koji sam fakultet završio. Pitali su me o radnom stažu, o mojim stavovima (stavio bih ga ovoj što me to pita) i generalno da im ispričam koji bi bio moj duhovni pristup pacijentima i klijentima ako budem zaposlen (Na čemu temeljim svoje duhovno vodstvo? Što me vodi kada iscjeljujem). Brate moj, tu su takva sranja bila da ja onakav pijan nisam mogao doći k sebi od toga koliko je to ispitivanje bilo podrobno. Rekoh sam sebi: Trebaju mi pare, a ne da me boli glava.
Shvatili su da sam klošar koji se došao pokazati, ali svakako su me pustili da napišem esej jer je ovo društveno uređenje ‒ demokracija i svatko ima jednako pravo biti idiot.
Eh. Sada se nalazim u prostoriji punoj ljudi koji sa žarom žele posao. Nas 20 na 1 poziciju (kao pornić). Prostorija je bila vrela, a meni još toplije zato što je ona rakija za infuziju počela djelovati. Uf. Jebo te. Povraća mi se. Ako stavim još jednu žvakaću u usta možda mi to promijeni okus u ustima pa mi se neće povraćati. A-a. Još gore. Prostorija je bila ofarbana u blagozelene zidove (to su me od malih nogu učili da takva sranja opuštaju oči) i na prozorima su visjele sive zavjese (iste boje kao moj osmijeh). Rekli su nam da svatko zauzme svoje mjesto i da sada ide esejistički dio razgovora za posao. Rečeno nam je da svatko od nas napiše esej na temu: „Kreativna psihologija“. E, vidiš, kume moj! Tu je bio moj prvi zajeb (jedan od mnogih zajeba; da se ne varamo). U tome trenutku sam se nešto zamislio i otplovio. Da nisam otplovio, čuo bih da se trebaju smisliti razni načini za provedbu „Art terapije“ koji bi pomogli i olakšali mojim „suborcima“ da se vrate na staze stare slave. E, jebi ga, ja, kad sam na kraju toga, što je ova ženska pričala, došao k sebi i rakija je počela popuštati, vidio sam samo naslov na ploči „Kreativna psihologija“ – i naravno zaključio (ne znam kako) da treba smisliti, odnosno „kreirati“ novu granu psihologije. Super, jebo te. Ne znam ni kakvih grana ima, ali znam da se slučajno penjem po tim granama, sa svake bih tresnuo na pod. I tako, ja, Peter, počnem razmišljati o osmišljavanju nove grane psihologije. Rakija je popustila, napadaj panike počeo i ovo je izašlo:
KREATIVNA PSIHOLOGIJA
Uvaženi kolege, retardi, dopustite mi da se predstavim. Ja sam Peter Allan Ban i došao sam na ovaj svijet s koferom punim tuge. Kofer je bordo boje, a mašta neograničena. Naime, kako mi nalaže savjest, moram vas upozoriti da nudim korisne i svrsishodne informacije o izlječenju banalnosti protkanu sumnjom u vlastite snove. Moja nova grana psihologije se naziva „Staklena psihologija“. Staklena psihologija se naziva tako zato što se u svakome trenutku može odustati od nje. Staklena, jer je krhka. Staklena psihologija polaže svoj temelj u autodestruktivnom ponašanju svakoga pojedinca. Što to znači? To znači, da, promatrajući ovaj svijet, zaključujem da nisam normalan. Što to dalje znači? To znači: sljedeće; ali moram vas pitati jedno jednostavno pitanje: „Kako vaši voljeni zatvaraju vrata za sobom?“ Upravo od toga polazi moja staklena psihologija. Na mikroekspresijama bijesa na koji se može utjecati riječima i djelima.
Časni sude, nastavljam dalje. Kako se ispija žestica? Žestoko? Ili se pijucka rakija? Kako se otvara čep s boce soka kada se taj čep ne može pokrenuti? Sve jače i jače pritiskati čep kako bi popustio ili uzeti krpu i pokušati s nježnošću otvoriti čep od boce soka. Kako se nanosi boja na platno? Bijesom ili malo po malo uz nježnosti? Kako se reagira na nepravdu? Bijesom ili razumom. Kako se vozi automobil kada je ispred tebe zastoj? Reagiraš li ljutito? Kako pritišćeš miša računala kada se računalo zablokira? Kako zatvaraš vrata automobila? Kako reagiraš na laži? Kada te povrijede, kažeš li: „Marš u tri pičke materine ili nježno odustaneš vraćanjem bijesa i noseći se s povredom tako da bijes koristiš kao gorivo za rast i razvoj, ne reagirajući odmah i odrješito? Kako vučeš dim cigarete u svoja pluća? Kao da sutra ne postoji, kao da sutra postoji ili kao da se pitaš zašto bi se uopće i pitao kako pušim cigaretu? Odvijaš li odvijačem čavlić u zidu bijesom kada se taj čavlić ne da odvrnuti? Krojiš li svoje snove po obrascu ljutitog zatvaranja vrata za sobom?
Vidite, časni sude. U svakome od nas postoji autodestruktivna crta ličnosti koja se uvijek pojavi, nekada prema van, nekada prema unutra. Uzmimo sada u obzir da se pojavi prema van. Sada, časni sude razmislite o sljedećem: Radionica „Staklene psihologije“ se sastoji od toga da naučimo ljude kontrolirati bijes za koji „klijenti“ misle da kod njih ne postoji. Naučimo ih, da, prilikom ljutitog zatvaranja vrata za sobom, zaustave misli i kažu si ovo: „S ljubavlju i nježnošću zatvaram vrata.“ Vidite o čemu se radi? Priskočimo u pomoć mikroekspresiji bijesa tako da mislima utječemo na proces, a ne na ishod. Vrata ćemo svakako zatvoriti, ali naš način ophođenja prema vratima prilikom zatvaranja je bitan.
„Danas mi je težak dan, toliko sam ljutit, svi su me isprovocirali i postupali sa mnom nepravedno i onako kako ne zaslužujem…“ Sve su to misli koje prethode mikroagresiji ljutitog uvlačenja dima od cigarete u sebe. E sada, ono što ja mislim da je bitno, jest to da se osvijeste mikroekspresije agresije i bijesa svaki put kada vam dođe da ljutito učinite neki posao. Osvijestiš si u danom trenutku da si bijesan, da si ljutit i da bi bilo dobro baš u tom trenutku kada ti duša traži „sjedinjenje“, zastati i kazati: „S ljubavlju ću ovo odraditi. Teško mi je i nepravda mi je učinjena, ali odvrtat ću ovaj čavlić iz zida nježno jer čavlić nije kriv što je čavlić i ja se nježno ophodim prema njemu.“
Sva „Staklena psihologija“ ima za cilj osvijestiti sitan bijes kako ne bi prerastao u veliku agresiju. Naravno, to vam prije nitko nije rekao jer se ja prije nisam rodio, ali sada vam to objašnjavam kako biste mogli spriječiti daljnje činjenje lošega. Sama spoznaja da imaš bijes, iako misliš da ga nemaš, uvelike utječe na ishod procesa „sjedinjenja duha“ individue ako taj bijes treba pokazati. Svaka duša teži sjedinjenju. Sjedinjenje duha bi bilo najlakše objašnjeno: „Ja sam te povrijedio, ti si meni oprostio, moja je duša mirna.“ To bi značilo da se može utjecati na sjedinjenje ako pojedinac osvijesti svoj čin agresije, u ovom slučaju ljutitog klikanja miša računala kada se računalo zablokiralo. Upravo kao leptirov učinak. Zaustaviš bijes na izvoru da nemaš treći svjetski rat.
I eto, časni sude zašto ja mislim da trebam dobiti posao psihologa jer sam i sâm lud kao šiba.
Peter Allan Ban
Dobro se osjećam. Pjesma!
Rain Bordo 