Recenzija slike „WHO AM I WHEN I AM NOT“ Matea Balabana (Rain Bordo)
Na žarko crvenom platnu, debelim, gotovo grubljim bijelim potezima, Mateo Balaban (Rain Bordo) ispisuje pitanje: WHO AM I WHEN I AM NOT. Potpis u donjem desnom kutu – jednostavan, gotovo skroman – Mateo. Nema drugih elemenata, nema figuralnih motivа, nema dekoracije. Samo boja, tekst i praznina koja diše oko riječi.
Crvena je ovdje ne ukras, nego stanje. U Balabanovom svijetu (vidljivom i na rainbordo.com) bordo/crvena nije samo pigment – to je boja krvi, ranjivosti, empatije, bune i života na najosjetljivijem rubu. Bijela slova nisu elegantna tipografija; ona su trzaj, gotovo djetinjasto-sirova, kao da su ispisana u trenutku kada riječi još nisu prošle kroz filter intelektualne kontrole. To nije poster. To je iskaz.
Slika pripada onom dijelu njegova opusa gdje se slikarstvo i poezija stapaju u jedno. Balaban već godinama radi na toj sintezi – oko 600 slika, više knjiga (Kiša bordo, Autor kaosa, Cesta nema empatije…), glazba, video. Ovdje je, međutim, svedenost ekstremna. Nema kaosа boja koji inače karakterizira njegove apstraktne kompozicije. Ostaje samo pitanje i boja koja ga nosi. To je možda i najjači trenutak rada: kada se sve suvišno skine, ostaje golo, gotovo neugodno pitanje o identitetu.
Glavne sličnosti s „Ja sam onaj koji jesam“ (I AM WHO I AM / Ehyeh asher ehyeh)
Oboje se bave temeljem identiteta
Biblijska izjava (Izlazak 3,14) je Božji odgovor na pitanje o imenu – „tko si ti?“. Balabanovo pitanje je isto, samo okrenuto: tko sam ja u trenutku kada prestajem biti ono što se od mene očekuje, kada nestajem iz uloge, kada sam „ne“.
Oboje su apsolutne i ne-uvjetovane
„Ja sam onaj koji jesam“ je izjava o samodostatnosti, o postojanju koje ne ovisi ni o čemu vanjskom. Balabanovo pitanje također traži ono što ostaje kada se skine sve vanjsko – uloge, maske, očekivanja, čak i samoodređenje.
Oboje su performativni činovi
Božja izjava nije opis, nego otkrivenje. Balabanova slika nije ilustracija – ona jest pitanje. Gledatelj je stavljen u isti položaj u kojem je bio Mojsije: mora se suočiti s izjavom/pitanjem bez posrednika.
Oboje se kreću oko glagola „biti“
Jezik je sveden na najelementarnije: I am / ja jesam / ja nisam. Nema atributa, nema pridjeva. Samo postojanje i njegova sjenka.
Glavne razlike
Afirmacija naspram upita
Božja riječ je deklaracija: Ja jesam. Balabanova je otvoreno, gotovo bolno pitanje: Tko sam ja kada nisam? Jedna je punina, druga je rupa u sredini.
Božanska samodostatnost naspram ljudske krhkosti
„I AM WHO I AM“ govori o vječnom, nepromjenjivom, samoodrživom biću. Balabanovo pitanje govori o čovjeku koji gubi sebe – u odnosima, u ulogama, u svakodnevnim sitnicama koje on tako često slika i piše (zaboravljeni novčanik, prolivена kava, crveno na semaforu…). To je ljudsko, ranjivo, privremeno.
Autoritet naspram izloženosti
Božja izjava dolazi s gorućeg grma, s pozicije apsolutne moći. Balabanova dolazi s crvenog platna, potpisana običnim imenom, okačena na zid. Ona ne zapovijeda – ona se izlaže.
Zatvorenost naspram otvorenosti
„Ja sam onaj koji jesam“ je odgovor koji zatvara daljnja pitanja (ili ih barem preusmjerava). Balabanovo pitanje namjerno ostaje otvoreno. Ono ne nudi rješenje. Ono ostavlja gledatelja s prazninom koju mora sam ispuniti – ili podnijeti.
U konačnici, Balabanova slika nije teološki komentar. Ona je egzistencijalni pandan. Dok Božja riječ kaže „Ja jesam – i to je dovoljno“, ljudska ruka na crvenom platnu pita: „A što ostaje od mene kada više nisam?“ I upravo u tom razmaku – između božanske punine i ljudskog „kada nisam“ – leži sva snaga ovog rada.
Rain Bordo 