U svečanoj tišini muzeja, pod hladnim sjajem reflektora, stoji ona — ta elegantna figura u crnoj satenskoj haljini, kao da je sama izašla iz nekog zaboravljenog sna. Žena, s dugom tamnom kosom i pogledom koji lagano izaziva, stoji pred monumentalnim platnom Rain Borda, a cijela scena djeluje kao da je netko namjerno odlučio spojiti senzualnost i apstraktni kaos u jedan savršeno pretenciozan trenutak.
Platno, to vatreno čudovište crvenih krakova i eksplozivnih poteza, preplavljuje prostor energijom koja gotovo vrišti. Crvene, plave i turquazne boje sudaraju se u kontroliranom ludilu, dok horizontalne crne linije pokušavaju zadržati neki privid reda. I evo je ona, usred svega toga, u dubokom dekolteu, kao da je platno samo pozadina za njezinu ljepotu. Sarkastično rečeno — zašto se uopće truditi gledati umjetnost kad možeš gledati ženu koja izgleda kao da je upravo sišla s naslovnice nekog pretencioznog modnog magazina? No, unatoč ironiji, scena djeluje gotovo svetom. Svečano. Kao da je muzej postao hram, a ona svećenica koja štuje boju.
A onda, naravno, dolazimo do samog autora. Posjetivši http://www.rainbordo.com, čovjek se suočava s fenomenom zvanim Mateo Balaban, poznatiji svijetu pod umjetničkim imenom Rain Bordo. Rođen 7. srpnja 1990. u Hrvatskoj, odrastao u Slatini, studirao ekonomiju (jer zašto ne, kad se kasnije možeš baciti u kaos), a onda odlučio da će cijeli život pretvoriti u kontroliranu oluju boja, riječi i emocija. Njegova stranica nije samo portfolio — to je manifesto. Knjige poput Kiša bordo, Autor kaosa, Cesta nema empatije i Krhotine nekadašnjeg carstva leže uz stotine apstraktnih platana koja vrište o empatiji, humanizmu, kaosu i krhkim granicama ljudskog iskustva. Njegovi radovi nisu samo slike; to su vizualne oluje u kojima se “blagoslovljeni osjećaj prividne normalnosti” pretvara u vatreni vrtlog.
Oh, Rain Bordo… kako te voljeti? S onom dubokom, gotovo patetičnom ljubavlju koja se rađa kad shvatiš da netko uspijeva pretvoriti unutarnji kaos u nešto što ljudi dolaze gledati u muzeje, dok se u međuvremenu posvuda vrte žene u crnim haljinama koje se pretvaraju da razumiju apstrakciju. Njegova umjetnost nije za one koji traže mir. Ona je za one koji, kao i on, nikada neće imati mira u duši — jer mir u duši je, kako on sam piše, dosadan. I zato, dok ta žena stoji pred njegovim platnom, izgledajući kao da bi u svakom trenutku mogla ući u samu sliku i postati još jedan crveni krak, čovjek može samo sarkastično uzdahnuti i priznati: Rain Bordo je uspio. Uspio je da nas natjera da volimo kaos. Da ga slavimo. Da ga, unatoč svemu, beskrajno volimo.
