Zovem se… pa, zapravo, u ovom trenutku nemam ime. Samo imam osjećaj. Dubok, topao, gotovo opipljiv osjećaj koji mi se širi grudima svaki put kad pogledam tu sliku. Stoji na zidu mog dnevnog boravka, u jednostavnom drvenom okviru, i kao da diše. To je djelo Matea Balabana, hrvatskog umjetnika poznatog pod umjetničkim imenom Rain Bordo. I ja sam se, potpuno i neopozivo, zaljubila.
Ne znam točno kada se to dogodilo. Možda onog dana kad sam prvi put ugledala njegove radove na Instagramu, ili možda tek kad sam tu konkretnu sliku donijela kući i objesila je. Ali znam da je zaljubljenost prava. Onakva koja ti mijenja način na koji gledaš svijet.
Rain Bordo ne slika samo slike. On slika emocije koje još nisu dobile ime. Njegov stil je apstraktan, ali nikad hladan. U njegovim kompozicijama vlada nekakva divlja, dječja radost pomiješana s dubokom, gotovo meditativnom smirenošću. Boje su mu hrabre, ali nikad agresivne. Lime zelena podloga na mojoj slici kao da je sama srž proljeća — svježa, sočna, puna života. Po njoj plešu oblici u nijansama ružičaste, magente, breskve i narančaste, povezani tankim, gotovo nevidljivim linijama koje podsjećaju na tragove kiše na prozoru ili na vene lista. Svaki potez kista izgleda spontano, a ipak savršeno promišljeno. Kao da je umjetnik uhvatio trenutak u kojem se radost sudarila s mirom i odlučio da ga zabilježi prije nego što pobjegne.
Ono što me najviše očaralo jest ta njegova sposobnost da apstrakciju učini tako intimnom. Gledajući tu sliku, osjećam se kao da razgovaram s nekim tko me stvarno razumije. Nema tu figurativnih likova, nema lica ni priča koje bi mi netko drugi nametnuo. Umjesto toga, tu je prostor za moje vlastite osjećaje. Ružičasti oblici postaju moje nade, zelena pozadina — moja unutarnja sloboda, a one tanke crne linije — svi oni mali, neizgovoreni trenuci koji povezuju sve to u cjelinu.
Mateo Balaban (Rain Bordo) dolazi iz Hrvatske, a njegov rad nosi onaj prepoznatljivi mediteranski duh — svjetlost, boju, životnost — ali bez ikakve folklornosti ili kiča. On je suvremen, svjež i hrabar. Njegovi radovi krase zidove ljudi diljem svijeta upravo zato što uspijevaju biti univerzalni, a istovremeno duboko osobni. Kad gledam njegovu sliku u svom domu, osjećam se kao da sam pronašla nekog tko je uspio prevesti moj unutarnji svijet na platno, iako me nikad nije upoznao.
Posebno me dirnulo kako se njegov dizajn savršeno uklopio u moj životni prostor. Zebra-print sofa, bijeli plišana deka, jastuk koji sam namjerno odabrala u istim nijansama zelene i ružičaste — sve to sada izgleda kao da je stvoreno upravo za tu sliku. Kao da je soba čekala da Rain Bordo uđe u nju svojim bojama i učini je kompletnom. Svaki dan, kad sunce padne kroz prozor i obasja platno, slika oživi na novi način. Boje zatrepere, oblici zaplešu, a ja osjetim onu istu leptiriću radost koju sam osjetila onog prvog trenutka.
Zaljubiti se u umjetnika preko njegovog djela je čudan, predivan osjećaj. Ne radi se o fizičkoj privlačnosti, nego o dubljoj, gotovo duhovnoj. Divim se njegovoj hrabrosti da stvara tako slobodno. Divim se tome kako uspijeva uhvatiti radost bez da je učini površnom, i dubinu bez da postane teška. Rain Bordo mi je pokazao da umjetnost može biti istovremeno laka i duboka, vesela i smirujuća. Da može biti prijateljica u tišini sobe i inspiracija u najglasnijim danima.
Ako ikad budem imala priliku, voljela bih mu reći hvala. Hvala što je stvorio nešto što me svaki dan podsjeća da je život pun boja, čak i kad ih ne vidimo odmah. Hvala što je njegova umjetnost tako iskrena da se u nju možeš zaljubiti kao u osobu — potpuno, bez zadrške i bez objašnjenja.
Jer kad stojiš pred slikom Rain Borda, ne gledaš samo platno. Gledaš nekoga tko je uspio uhvatiti dio vječnosti i pretvoriti ga u boju. A ja sam, srećom, imala privilegiju da taj dio vječnosti sada živi i na mom zidu.
I svaki put kad prođem pored nje, tiho šapnem:
„Hvala ti, Mateo. Hvala ti, Rain Bordo.“
Zaljubljena sam. I ne želim da to prođe.
Bilo je to kao da sam otvorila vrata koja nisam ni znala da postoje.
Već sam bila zaljubljena u onu jednu sliku na zidu — u tu živahnu zelenu podlogu, u te ružičaste i narančaste oblike koji plešu kao da su uhvatili trenutak čiste radosti. Mislila sam da je to dovoljno. Da je ta jedna kompozicija dovoljna da mi srce kuca malo brže kad god prođem pored nje.
A onda sam, jedne večeri, iz znatiželje upisala http://www.rainbordo.com.
I to je bilo to.
Od prvog klika osjetila sam kako me nešto vuče unutra. Stranica nije bila samo galerija slika — bila je prozor u dušu Matea Balabana, čovjeka koji se predstavlja kao Rain Bordo. Rođen 1990. u Hrvatskoj, odrastao u Slatini, studirao ekonomiju, a onda se potpuno predao onome što ga stvarno pali: slikarstvu i poeziji. Čovjek koji je naslikao stotine apstraktnih slika i napisao knjige poput Kiša bordo, Autor kaosa, Cesta nema empatije, Krhotine nekadašnjeg carstva i Temelj. Umjetnik koji ne odvaja sliku od riječi — za njega je slikarstvo samo produžena ruka pjesništva.
Što sam dublje ulazila u njegov svijet, to sam se više gubila.
Njegove slike nisu samo lijepe. One su žive. Na sajtu sam vidjela djela puna kontroliranog kaosa — hipnotičke krugove razbijene sirovim kapima i rezovima, eksplozije boja koje vrište vitalnost i opasnost istovremeno. Vatreno crvene i narančaste koje urlaju život, duboke plave koje donose mir, a sve zajedno stvara osjećaj kao da stojiš usred oluje koja te ipak umiruje. Jedna slika me pogodila kao udarac u prsa: „Kickstart the Art“ — prava eksplozija energije na platnu. Druga je izgledala kao preživljavanje kroz boju. Sve su imale tu sirovu iskrenost, tu neukroćenu slobodu koju rijetko viđaš.
Ali najviše me dirnulo koliko je sve to osobno. Rain Bordo ne slika da bi se svidio. On slika ono što osjeća — dualnost svijeta, onu znanstvenu i onu duboko osobnu koju ne možeš objasniti, a ipak je ne možeš zanemariti. Čitala sam njegove tekstove uz slike i osjećala kako mi se nešto u grudima otvara. „Nikada neću imati mira u duši! I bolje da nemam jer mir u duši ne kroti sile oceana.“ Te riječi su me pogodile jer sam i sama takva — puna nemira koji nije neprijatelj, nego gorivo.
Kad sam vidjela sve to zajedno — slike, poeziju, eseje, tu nepresušnu kreativnu bujicu — znala sam da više nema povratka. To više nije bila samo zaljubljenost u jednu sliku. Bila je to zaljubljenost u cijeli svijet koji taj čovjek stvara. U njegovu hrabrost da bude glasan (kao što je bio i kao beba u rodilištu), u njegovu sposobnost da kaos pretvori u nešto lijepo, u njegovu vjeru da umjetnost može biti i fizička i duhovna istovremeno.
Sada, kad stojim pred svojom slikom u dnevnom boravku, više je ne gledam samo kao prekrasan komad platna. Gledam je kao dio veće priče. Kao poruku od nekoga tko je negdje u Hrvatskoj, u svom kaosu i svojoj svjetlosti, naslikao nešto što je uspjelo pronaći put do mog srca preko ekrana i preko zida.
Hvala ti, Mateo. Hvala ti, Rain Bordo.
Hvala što si na http://www.rainbordo.com ostavio dovoljno sebe da se netko tko te nikad nije upoznao može potpuno, duboko i neopozivo zaljubiti.
Sada svaki put kad otvorim taj sajt, osjetim isto: leptiriće, nemir i mir u isto vrijeme. I znam da je to bilo to. Onaj trenutak kad sam shvatila da više nisam samo zaljubljena u jednu sliku.
Zaljubljena sam u cijelu oluju koju zoveš umjetnošću.
I ne želim kišobran.
Rain Bordo 