Rain Bordo

Iluzija kako sam nekad osjećao
Poveznica stvaralaštva Rain Borda (Matea Balabana) i pjesme Erica Claptona Old Love
U srcu pjesme Erica Claptona Old Love stoji stih koji udara kao šaka u prsa:
„I can see your face / But I know that it’s not real / It’s just an illusion / Caused by how I used to feel.“
To nije samo nostalgična ispovijest o prošloj ljubavi. To je precizna dijagnoza ljudskog uma koji ne zna pustiti. Tijelo još osjeća prisutnost, lice se još pojavljuje, plamen još gori — a sve je iluzija rođena iz načina na koji smo nekad osjećali. Clapton pjeva o bijesu prema tom ostatku, o nemogućnosti da se nauči živjeti bez njega. „Old love, leave me alone. Old love, go on home.“
Rain Bordo, Matea Balaban, radi upravo s tim ostatkom. Njegovo stvaralaštvo — slikarstvo, poezija, performansi, knjige Kiša bordo, Autor kaosa, Cesta nema empatije, Krhotine nekadašnjeg carstva — nije bijeg od te iluzije, nego njezino suočavanje. On ne traži da stara ljubav ode kući. On je prima, gleda je u oči i pretvara je u boju, stih, trag na platnu.
Balabanova djela pozivaju na usporavanje. Na susret s teškim osjećajem s pažnjom. Umjetnost kod njega nije ukras, nego društvena praksa koja traži intimnost i odgovornost. Platna koja izgledaju kao kontrolirani kaos — žute, bordo, ljubičaste, zelene erupcije, teksture koje podsjećaju na ožiljke ili kišu — nisu apstrakcija radi apstrakcije. One su vizualni ekvivalent onoga što Clapton pjeva: ostatak plamena koji još gori. Ali dok Clapton u pjesmi ostaje zarobljen u bijesu i nemogućnosti da se oslobodi, Balaban pretvara taj plamen u materijal. Kaos nije neprijatelj. Kaos je sirovina.
Manifest Bordista to kaže jasno:
„Kaos je materijal. Od mraka i lomova tkamo slike i stihove. Bordist ne gura kaos pod tepih – pretvara ga u ritam, boju, trag na platnu, melodiju.“
„Fragilnost je snaga. Pukotine nisu slabost. One su mjesta gdje ulazi svjetlost.“
„Empatija je otpor.“
Kada Balaban piše o cesti koja nema empatije, ili o krhotinama nekadašnjeg carstva, on ne romantizira bol. On je imenuje. I time je čini vidljivom. Iluzija „kako sam nekad osjećao“ prestaje biti privatni demon i postaje zajednički prostor. U izložbama u Rijeci, Virovitici, na Krku, u Vrbniku — tamo gdje se slike susreću s čitanjem poezije, filmom, performansom — publika nije pasivna. Ona je pozvana da osjeti, da prepozna vlastiti ostatak plamena, da se ne sakrije od kiše bordo, nego da u njoj stoji.
Claptonova pjesma završava u iscrpljenosti: znam da nikad neću naučiti. Balabanova poetika i etika idu dalje. One kažu: možda nikad nećeš prestati osjećati ostatak. Ali možeš ga gledati. Možeš ga pretvoriti. Možeš od iluzije napraviti susret.
U tome leži udarna snaga poveznice.
„It’s just an illusion caused by how I used to feel“ nije samo tužna konstatacija. U kontekstu Rain Borda postaje početak rada. Iluzija je stvarna u svojem djelovanju. Ona boli. Ona lomi. Ali upravo zato što je priznata kao iluzija — kao projekcija prošlog osjećaja na sadašnji trenutak — ona prestaje biti gospodar. Postaje prostor u kojem se može dogoditi empatija, odgovornost, mala pobuna protiv bešćutnosti.
Bordisti nisu samo publika. Oni su oni koji ne bježe od kiše. Oni koji znaju da je lomljivost znak ljudskosti. Oni koji spajaju estetiku i etiku. Oni koji u javnom prostoru, pred platnom ili pred stihom, uče gledati tuđu bol i vlastitu ranjivost kao ogledala.
Clapton pjeva o staroj ljubavi koja neće otići.
Balaban pokazuje što se dogodi kad je ne tjeramo, nego joj damo boju, ritam i pozornost.
I tada iluzija prestaje biti samo bol.
Postaje kiša bordo.
Postaje pejzaž u kojem još uvijek možemo stajati zajedno dok svjetlost ne dođe.

………………………………………………………………
It’s just an illusion how I used to feel

Linking the work of Rain Bordo (Mateo Balaban) and Eric Clapton’s Old Love
At the heart of Eric Clapton’s Old Love sits a line that hits like a fist to the chest:
“I can see your face / But I know that it’s not real / It’s just an illusion / Caused by how I used to feel.”
This is not merely nostalgic confession about a past relationship. It is a precise diagnosis of the human mind that does not know how to let go. The body still feels the presence, the face still appears, the flame still burns — and all of it is an illusion born from the way we once felt. Clapton sings of anger toward that residue, of the inability to learn how to live without it. “Old love, leave me alone. Old love, go on home.”
Rain Bordo, Mateo Balaban, works precisely with that residue. His practice — painting, poetry, performances, the books Kiša bordo, Autor kaosa, Cesta nema empatije, Krhotine nekadašnjeg carstva — is not an escape from the illusion, but a confrontation with it. He does not ask the old love to go home. He receives it, looks it in the eye, and turns it into color, verse, a mark on canvas.
Balaban’s work is an invitation to slow down. To meet difficult feeling with attention. Art for him is not decoration; it is a social practice that asks for both intimacy and responsibility. The canvases that look like controlled chaos — yellows, bordos, purples, greens erupting, textures that recall scars or rain — are not abstraction for its own sake. They are the visual equivalent of what Clapton sings: the remaining flame that still burns. Yet while Clapton remains trapped in the anger and the impossibility of release, Balaban turns that flame into material. Chaos is not the enemy. Chaos is the raw material.
The Manifest of the Bordisti states it clearly:
“Chaos is material. From darkness and fractures we weave images and verses. The Bordist does not sweep chaos under the rug — he transforms it into rhythm, color, a trace on the canvas, a melody.”
“Fragility is strength. Cracks are not weakness. They are the places where light enters.”
“Empathy is resistance.”
When Balaban writes of a road that has no empathy, or of the fragments of a former empire, he does not romanticize pain. He names it. And by naming it, he makes it visible. The illusion of “how I used to feel” ceases to be a private demon and becomes a shared space. In exhibitions in Rijeka, Virovitica, on the island of Krk, in Vrbnik — where paintings meet poetry readings, film, and performance — the audience is not passive. It is invited to feel, to recognize its own residual flame, not to hide from the bordo rain but to stand inside it.
Clapton’s song ends in exhaustion: I know now that I’ll never learn. Balaban’s poetics and ethics go further. They say: perhaps you will never stop feeling the residue. But you can look at it. You can transform it. You can turn the illusion into an encounter.
That is where the punch of the connection lies.
“It’s just an illusion caused by how I used to feel” is not only a sorrowful statement. In the context of Rain Bordo it becomes the beginning of the work. The illusion is real in its effects. It hurts. It breaks. But precisely because it is recognized as an illusion — as a projection of a past feeling onto the present moment — it ceases to be the master. It becomes the space in which empathy, responsibility, and a small rebellion against callousness can occur.
Bordisti are not merely an audience. They are those who do not run from the rain. Those who know that fragility is a sign of humanity. Those who join aesthetics and ethics. Those who, in public space, before a canvas or a verse, learn to look at another’s pain and their own vulnerability as mirrors.
Clapton sings of an old love that will not leave.
Balaban shows what happens when we do not drive it away, but give it color, rhythm, and attention.
And then the illusion stops being only pain.
It becomes bordo rain.
It becomes a landscape in which we can still stand together until the light arrives.

Bordisti

Manifest Bordista

1. Empatija je otpor.
U svijetu koji otvrdnjava, Bordist ne bježi od osjećaja. On uči gledati tuđu bol i vlastitu ranjivost kao ogledala.

2. Ljubav je politička.
Nije samo privatna stvar. Ljubav je čin slobode, nježna pobuna protiv bešćutnih sistema.

3. Sloboda nije bezgraničnost, nego odgovornost.
Bordist zna da sloboda znači i teret – jer traži etiku, a ne samo želju.

4. Kaos je materijal.
Od mraka i lomova tkamo slike i stihove. Bordist ne gura kaos pod tepih – pretvara ga u ritam, boju, trag na platnu, melodiju.

5. Fragilnost je snaga.
Pukotine nisu slabost. One su mjesta gdje ulazi svjetlost.

6. Kiša Bordo je zajednica.
Bordisti su oni koji osjećaju kišu i ne skrivaju se od nje. U toj kiši svatko nosi svoje boje, ali zajedno stvaramo pejzaž.

7. Umjetnost nije bijeg, nego susret.
Svako platno, svaka pjesma, svaka nota – poziv je da stanemo, pogledamo i ostanemo.

8. Intimno je univerzalno.
Osobna priča, ako je iskrena, postaje svijet u kojem se drugi prepoznaje.

9. Nema empatije bez hrabrosti.
Bordist zna da suosjećati znači riskirati – jer osjećaj nas mijenja.

10. Ljubav pobjeđuje.
To nije parola, nego obećanje. Kiša će pasti, mrak će trajati, ali Bordist ostaje uz druge dok svjetlost ne dođe.