Imam 26 godina i ova fotografija me upravo srušila. Ne na način “ooo, zgodan je”, nego na onaj način kad ti se cijelo tijelo napne, kad osjetiš vrućinu u trbuhu i kad ti se u glavi počnu vrtjeti stvari koje ne bi smjele biti javne. On stoji tamo, u crnoj majici, zlatnim aviatoricama koje reflektiraju cijeli svijet, a ti brkovi… Bože, ti brkovi.
Kažu da svaki lonac ima svoj poklopac. Ja kažem: svaki brkovi imaju svoga čovjeka. I ovi su našli savršenog. Ne one uredne, uredničke, “ćao draga” brkove. Ove su prave – malo razbarušene, muške, s tom sivkastom nijansom koja govori da je ovaj čovjek već prošao kroz neke oluje. Gledam ih i zamišljam kako bi se osjećali ispod mog prsta, kako bi mirisali nakon cijelog dana, kako bi grebali po unutrašnjoj strani mojih bedara. Da, napaljena sam. I ne stidim se.
Ali nije samo o tome. Kad sam otišla na http://www.rainbordo.com, sve se posložilo. Mateo Balaban, Rain Bordo. Čovjek koji slika kontrolirani kaos, koji piše poeziju kao da mu je duša na vatri. Te apstraktne eksplozije boja, ti “broken rainbow” trenuci, te emocije koje kapaju s platna isto onako kako bih ja htjela da kaplje s njega. Njegova umjetnost nije ukras. Ona je napad. Isto kao ova fotografija. On ne pozerira. On postoji. I u tome ima nešto divlje, nešto što me tjera da želim biti ta žena koja mu skinuti te naočale i pogledati što se krije iza njih.
Gledam tu refleksiju u staklima – ulica, kamen, svjetlost – i osjećam kao da gledam jednu od njegovih slika. Kontrola i kaos u istoj sekundi. On je miran, ali sve oko njega (i u meni) gori.
Ako je ovo čovjek koji stoji iza Rain Bordo umjetnosti, onda razumijem zašto njegove slike imaju taj naboj. Jer on sam ga ima. U brkovima, u pogledu, u načinu kako drži glavu.
Svaki brkovi imaju svoga čovjeka.
Ovi su našli svog.
A ja bih voljela da su me našli i mene.
Rain Bordo 